21.01.2010., četvrtak
Divina
|
Tražila sam razloge za tugu u kiši koja me je razdraživala. Željela sam sanjati i opstat između kapi, ne pitati ni zašto je ovo počelo ni šta me na kraju čeka kao konačan odgovor. Izmael je spavao kraj mene i nisam se usuđivala pomaknuti se, napola preplašena njegovim lakim snom, dok sam jednim dijelom željela ugrijati svoju stranu postelje. Noći kao ove doživljavala sam kao priliku da ga imam u blizini. Ono što nisam razumjela je zašto sada ne volim njegovo disanje, miris njegove kože, osjećaj da je ova blizina koju sad imamo upravo ono što ću po buđenju gubiti. Među ocrtanim krugovima pisala sam svoje misli, nemoćna da ustanem i otrčim u radnu sobu. Vani, na pljusku koji je gušio moje okretanje s desnog na lijevi bok, netko je palio motor. Jednom, dvaput, triput. Jedan oblak dima, krkljao je jedno vrijeme ispušni ventil, i odjednom-ništa. Praznina koja se guta u oluji, par ugašenih pokušaja spavanja. Zar će to i od nas ostati? Jedan pokušaj paljenja i ugasle želje? Okrenuo se, ovaj put licem prema meni. Gledajući ga, nisam smogla snage ni da mu se u snu približim. Svanuće, obući se za put, i ja mu neću reći ni riječ više. O onome što mori, ne treba naizust misliti ni govoriti. Šutnja je samo moja stega, a tuđe je da se okrene njoj licem ili leđima. Spavao je. To je sve. Nije se pomicao. |
